Recenzija / Saša Leskovac: Inteligentni pop Maye Sar

Narodno pozorište nije uobičajen ambijent za jedan pop-koncert. Međutim, ako je inteligentni pop Maye Sar u pitanju, ta se kuća kulture doima upravo kao prirodni habitat.
Piše: Saša Leskovac, profesor i muzičar u bendu Still Crazy
Dvosatni program Maye Sar se kvalitetom autorskog sadržaja, nivoom izvedbe, razrađenošću koncepta i bogatstvom muzičko-tonske teksture može svrstati u red vrhunskih, ne samo muzičkih, nego i kulturnih događaja. I sasvim dostatan najstarije i najvažnije kulturne scene u zemlji.

Okosnica dvosatnog programa činile su pjesme sa Mayinog izvrsnog autorskog prvijenca “Krive riječi” (Hayat Production, 2013) koji je na koncertu odsviran u cjelosti. Forma uglađene, zaokružene i vrhunski producirane pop-pjesme, kakve su pjesme sa pomenutog albuma, i ne pruža dovoljno poticaja, niti prostora za posebno maštovitu ili nadahnutu živu izvedbu. Stoga je donekle razumljivo i gotovo opravdano, što je većina pjesama sa pomenutog albuma izvedena na koncertu gotovo doslovno, disciplinovano, što se ono kaže, “ko na ploči”. Međutim, izvedbama nije manjkalo strasti i kreativnosti.

Maya se suvereno ali možda i predosljedno držala osnovne vokalne linije, ne ulazeći u prevelike melodijske avanture - da li pomalo i u grču da sve bude perfektno – što je razumljivo, jer ulog je preveliki. Međutim, sve je nadomjestila savršenom dinamikom i kontrolom vokalne izvedbe, kojom je zadivila prepuno gledalište Narodnog pozorišta. Dok nam se činilo se da je “close-miking”, koji je tako bravurozno koristila na ploči, prosto nemoguće reprodukovati u živo, Maya je uspjela upravo to (naravno, pored ostalog, zahvaljujući i izvrsnoj muzičkoj režiji i produkciji koncerta). Dobar dio koncerta Maya izvela je gotovo piano, poetskim falsetom, otkrivši nam da umjesto vatrometa melodijskih bravura, svoju vokalnu izražajnost prenosi profinjenom dinamikom, kao svojim pravim izvođačkim “oružjem”.

S druge strane, određenog prostora za veću melodijsku kreativnost mogli su si priuštiti instrumentalisti, u prvom redu, kreativni Amar Češljar za bubnjevima, gitarista Dino Šukalo, koji je ukusnim korištenjem različitih pedala, a naročito chorusa, dodao nijansu dobrodošle “uvrnutosti”, a posebno fenomenalni klavijaturista Adis Sirbubalo koji je kratkim ali poetičnim klavirskim solima još jednom oduševio i dokazao da je definitivno ušao u rang trenutnih regionalnih klavirskih džez velikana poput Matije Dedića ili Bojana Zulfikarpašića. Prateći ansambl pod vođstvom klavijaturiste i producenta Mahira Sarihodžića činili su još i basista Edvin Hadžić (uz Mayu i Mahira, treći Tuzlak na bini!), duhački duo saksofonista Adnan Busuladžić i gost iz Makedonije, sjajni mladi džez-trubač Trajče Velkov, i prateći vokali Ajsela Zoronjić i Alen Hadžić.

Iako bismo kvalitet muzičke slike Mayinog “Live in Theatre” mogli uporediti i sa onim koji se može doživjeti na dobrom koncertu klasične muzike, prikladnije bi bilo Mayin koncertni program uporediti sa nekim od boljih momenata Sarajevo JazzFesta. Ne slučajno. Posjetioci festivala mogli su na koncertu Maye Sar prepoznati produkcijski pečat firme Gramofon koji je perfektnom muzičkom režijom pomogao da kvalitet Mayinih kompozicija, nadahnuta interpretacija i vještina muziciranja na najbolji način dopru do slušaoca.

Osim pjesama sa albuma, koncertni program je upotpunjen s ukusom i mjerom odabranim coverima i pjesama koje je Maya pisala za druge izvođače. Čuli smo Mayine kompozicije koje krase repertoar Zdravka Čolića ili Karoline Gočeve, dok nam je šansonu “Ostavi me tu”, koju je za nju napisala Maya, na koncertu otpjevala lično velika Tereza. Dirljiv trenutak sjećanja na nedavno preminulu Jadranku Stojaković predstavljala je nadahnuta izvedba “Sve smo mogli mi” a Arsena smo se prisjetili pomalo neočekivanom rege-verzijom “Ono sve što znaš o meni”. Kad smo već kod tributea, za potpuno perfekno veče možda je jedino nedostajao omaž nedavno preminuloj, vječnoj Loli Novaković. Kako bi to bilo božanstveno čuti Lolinu davnu “Ne pali svjetla u sumrak”, najljepši jugoslovenski evrovizijski trenutak, u izvedbi kantautorice koja nam je poklonila najljepši bosanskohercegovački evrovizijski trenutak – “Korake ti znam”. A ako već maštamo, Maya bi, štaviše, fantastično mogla prirediti cjelovačernji program, ili album, sačinjen od dragulja Lole, rane Gabi, Bisere i Senke, Bety Jurković ili Beti Đorđević… Da, mislim da je Maya takav kalibar.

Iako je Mayin autorski izraz svojim većim dijelom sasvim komforno situiran u žanru (vrlo kvalitetnog) popa, njene najbolje pjesme (“Ne brini”, “More nemira”, “Nespretno””) posjeduju iskrenost i prirodnost koja se obično povezuje sa džezom, makar i onim komercijalnim, na liniji Madeline Peiroux ili Nore Džons. Upravo je nas na to mogao podsjetiti možda najbolji trenutak koncerta, izvedba pomenute “Ne brini”, koja je donesena kao poklon, kao neka coda, u trenutku kada smo nakon dirljivog koncertnog klimaksa - Mayinog trominutnog remek-djela “Moj je život moja pjesma” - mislili da je koncert završen.

Pred Mayom su velike mogućnosti. Posjeduje talenat, ozbiljnost, predanost, promišljenost i finu stvaralačku uniju sa muzičkim i životnim saputnikom, producentom i klavijaturistom Mahirom Sarihodžićem. Muzički bi puritanac dodao da jedino što još preostaje je žanrovska profilisanost. Kako je to dokazala na ovom izvanrednom koncertu, Maya jednako uvjerljivo i suvereno može nastaviti u smjeru popa (u kojem, izgleda, i ide - sudeći po posljednjem singlu, “Naša ljubav, naša kuća”, takođe efektno izvedenom na koncertu). Odluči li, može nastaviti i u smjeru neke vrste soula (u duhu naslovne pjesme prvog albuma), a može se skrasiti u formi džez balade, koju osjeti i koju najljepše piše. Ili, naprosto, kao i do sad, ustrajavati, balansirano i s mjerom, u žanrovskoj raznovrsnosti. Što bi možda bilo i najinteligentnije rješenje, obzirom da smo mi za takvu žanrovsku “specijalizaciju”, na žalost, isuviše malo tržište.

Izvor: http://www.radiosarajevo.ba/metromahala/ja-mislim/sasa-leskovac-o-koncertu-maye-sar-u-sarajevu/225844